Poštovana rektorice, profesorice Kraličkova,
poštovane dame i gospodo prorektori i pripadnici  akademske zajednice,
poštovani gospodine ministre Bek,
Vaše ekscelencije,
dragi studenti,
poštovane dame i gospodo!

Srdačno zahvaljujem na ljubaznom pozivu! Izuzetna mi je čast da vam se ovdje, sa ovog historijskog mjesta, da ne kažem u sjenci osnivača ove renomirane institucije, obratim i da vam iznesem svoje viđenje naše budućnosti koja se u mojim očima sastoji od jedne riječi – Evropa.

Duboko sam uvjeren da nema prikladnijeg mjesta od ovog grada, od ovog univerziteta sa njegovim skoro 700-godišnjim nasljeđem. „Ad fontes“, ka izvorima, tako su se svojevremeno oglasili veliki humanisti evropske renesanse. Ko krene ka izvorima Evrope, njega će neminovno put nanijeti ovamo, u ovaj grad, koji je po svojoj kulturnoj baštini i po svom izgledu posve evropski, kao rijetko koji drugi grad na našem kontinentu. To odmah postaje jasno svakom američkom ili kineskom turistu koji se preko Karlovog mosta uputi ka Hradčinima. Zato su svratili u ovaj grad, jer će u ovom gradu, među njegovim srednjovjekovnim tvrđavama i mostovima, katoličkim, protestantskim i jevrejskim vjerskim objektima i grobljima, gotičkim katedralama i palatama iz epohe secesije, staklenim neboderima i zavučenim uličicama i u toj vavilonskoj zbrci jezika u samom centru starog grada naći ono što u njihovim očima predstavlja Evropa – ogromnu raznolikost na maloj površini.

Ako je, dakle, Prag Evropa u malom, onda je Karlov univerzitet hroničar naše evropske povijesti koja obiluje i svjetlom i tamom. Da li je i njegov osnivač car Karlo IV. sebe smatrao Evropljaninom, to ne smijem da tvrdim. Mada bi se to lako moglo zaključiti, sudeći po njegovoj biografiji: po rođenju dali su mu staročeško ime Vaclav, svoje obrazovanje je stekao u Bolonji i Parizu, sin oca vladara iz Luksemburške dinastije i majke iz Habsburške dinastije, postao je njemački car, kralj Češke i Italije. Prema tome, nije iznenađenje što su na „njegovom“ univerzitetu svoje humanističke studije završavali studenti iz Češke, Poljske, Bavarske i Saksonije, pored svojih vršnjaka iz Francuske, Italije i Engleske.

No, imajući u vidu da se ovaj univerzitet nalazi u Evropi, on je prošao i kroz mračna poglavlja evropske povijesti, kao što su vjerski fanatizam, podjela duž jezičkih i kulturnih granica, stvaranje ideološkog jednoumlja za vrijeme diktatura u 20. vijeku. Najmračnije poglavlje su ispisali Nijemci, kad je došlo do zatvaranja univerziteta za vrijeme nacističke okupacije, streljanja studenata na protestu, progona i ubijanja više hiljada univerzitetskih radnika u njemačkim koncentracionim logorima. Ti zločini nas Nijemce do današnjeg dana ispunjavaju dubokim bolom i sramom. I zato sam došao na ovo mjesto, da upravo to kažem, pogotovo što često zaboravljamo da za mnoge građane srednje Evrope kraj njemačke okupacije i razaranja u Drugom svjetskom ratu nije značio i kraj patnje, tiranije i nepostojanja slobode. 

Jedan od mnogobrojnih slavnih duhovnika koje je ovaj univerzitet iznjedrio, podsjetio nas je na to još za vrijeme Hladnog rata. Milan Kundera 1983. godine opisuje u svom eseju „Tragedija Srednje Evrope“ kako su se Poljaci, Česi, Slovaci, Balti, Mađari, Rumuni, Bugari i Jugosloveni nakon Drugog svjetskog rata „probudili … i otkrili da se nalaze na Istoku“, da su „izbrisani sa mape Zapada“. I to je dio nasljeđa s kojim se suočavamo, pogotovo oni koji su se nalazili na zapadnoj strani Gvozdene zavjese, i to ne samo zato što je to nasljeđe dio evropske povijesti i samim tim i zajedničke povijesti, nas Evropljana, već i zato što se građani srednje i istočne Evrope i dan-danas suočavaju s tim iskustvom, s osjećajem da su iza Gvozdene zavjeze zaboravljeni i iznevjereni, što se uostalom može primijetiti i u raspravama o našoj budućnosti, o Evropi.

Ovih dana se ponovo postavlja pitanje gdje će ubuduće biti linija razdvajanja između slobodne Evrope i neoimperijalne autokratije. Poslije ruskog napada na Ukrajinu u februaru ove godine govorio sam o historijskoj cezuri. Rusija se pod Putinom okomila na nasilno prekrajanje granica, a to je nešto za šta smo mi u Evropi mislili da nećemo nikad više doživjeti. Drugim rječima: Brutalan napad na Ukrajinu ujedno je i napad na evropski bezbjednosni poredak, čemu se odlučno suprotstavljamo. Zato nam je potrebna snaga – nama kao nacionalnim državama, kao saveznicima sa našim transatlantskim partnerima, ali i nama kao Evropskoj uniji.

Ta ujedinjena Evropa nastala je kao mirovni projekat koji je prije svega bio usmjeren sam na sebe. Cilj je bio da nikad više ne bude rata među njenim članicama. Na nama je da to obećanje mira i ubuduće ostvarujemo i da osposobimo Evropsku uniju da bude u stanju očuvati svoju bezbjednost, svoju nezavisnost i svoju stabilnost od izazova koji dolaze spolja. To je novi zadatak Evrope današnjice, poštovane dame i gospodo, kako bi se očuvao mir. To je ono što, po mom mišljenju, većina građana očekuje od Evrope, kako na zapadu, tako i na istoku kontinenta.

Zato je sretna okolnost što u ovim vremenima Češka Republika predsjedava Evropskom unijom, zemlja koja je odavno prepoznala značaj tog zadatka i koja Evropu vodi u pravom smijeru. Za obavljanje tog zadatka Češka ima punu podršku Njemačke i biće mi zadovoljstvo zajedno sa premijerom Fijalom formulirati prave evropske odgovore na historijsku cezuru.

Prvi odgovor glasi: Nećemo prihvatiti napad Rusije na mir u Evropi kao svršen čin. Nećemo gledati skrštenih ruku kako se ubijaju ljudi, žene, djeca, kako se slobodne zemlje brišu sa mape svijeta i kako nestaju iza zidova ili gvozdenih zavjesa. Ne želimo povratak u 19. ili 20. vijek, sa njegovim okupatorskim ratovima i totalitarnim ekscesima.

Naša Evropa se ujedinila u miru i slobodi, otvorena je za sve evropske nacije koje dijele naše vrijednosti. No, prije svega ona na djelu kaže NE svakoj pojavi imperijalizma i autokratije. Evropska unija ne funkcionira hijerarhijski, već priznaje i cijeni raznolikost; njene članice su ravnopravni partneri, ona se zalaže za pluralizam i balansiranje različitih interesa.

Putinu je upravo takva jedna ujedinjena Evropa trn u oku, zato što je to u suprotnosti sa njegovim viđenjem situacije, prema kojem manje zemlje trebaju funkcionirati po instrukcijama evropskih velesila. Tim je važnije da zajedno odbranimo svoju viziju o Evropi. Stoga Ukrajini koja je napadnuta pružamo podršku - ekonomski, finansijski, politički, humanitarno, pa i vojno. Njemačka je po tom pitanju tokom minulih mjeseci promijenila kurs. Nastavićemo da pružamo tu podršku, pouzdano i onoliko koliko je potrebno.

To se odnosi na obnovu razorene zemlje, što će biti zahtjevan zadatak za generacije koje dolaze. Za to je neophodno da se međunarodna zajednica usaglasi i da izradi mudru, održivu strategiju. Upravo o tome će biti riječ na Ekspertskoj konferenciji na koju ćemo predsjednica Evropske komisije fon der Lajen i ja u Berlin 25. oktobra pozvati Ukrajinu i njene partnere iz cijelog svijeta.

Pored toga, Ukrajina će od nas narednih sedmica i mjeseci dobiti novo, najmodernije oružje, kao što su sistemi zračne odbrane i radari ili dronovi. Samo naš prethodni paket oružja imao je vrijednost od preko 600 miliona eura. Naš cilj jeste uspostavljanje moderne ukrajinske vojske koja je u stanju trajno odbraniti svoju zemlju.

Zato je važno da Kijevu ne isporučujemo samo ono što nam ionako više nije potrebno. I tom pitanju je neophodno posvetiti više pažnje pri planiranju i koordiniranju naših mjera. Zajedno sa Holandijom smo zato pokrenuli inicijativu koja ima za cilj trajnu i pouzdanu podjelu zadataka među svim partnerima Ukrajine. Tako bih na primjer mogao zamisliti da Njemačka preuzme više odgovornosti u uspostavljanju ukrajinske artiljerije i zračne odbrane. Predlažem da se što prije usaglasimo oko takvog sistema koordinirane podrške i da tako na duge staze potvrdimo svoje zalaganje za slobodnu, nezavisnu Ukrajinu, onako kako smo to izjavili na zasjedanju Evropskog vijeća u junu ove godine kad smo jednoglasno rekli DA. Da, Ukrajina, Republika Moldavija, u perspektivi i Gruzija i naravno šest zemalja Zapadnog Balkana su dio nas, dio slobodne, demokratske Evrope. Njihovo pridruživanje EU u našem je interesu.

Mogao bih navesti demografske ili ekonomske razloge za to ili, u duhu Milana Kundere, kulturne, etičke i moralne. Svi ti razlozi su opravdani. Međutim, ono što je postalo sada očiglednije no ikada jeste geopolitička dimenzija ove odluke. Voditi realpolitiku u 21. vijeku ne znači zanemariti vrijednosti i žrtvovati partnere zarad truhlih kompromisa. Imperativ realpolitike mora biti da uključi prijatelje i partnere iz iste zajednice vrijednosti, da im pomognemo, kako bismo kroz saradnju bili jači u globalnoj utakmici.

U tom svjetlu uostalom vidim prijedlog Emanuela Makrona o evropskoj političkoj zajednici. Postoji Vijeće Evrope, OEBS, OECD, Istočno partnerstvo, Evropska ekonomska zajednica i NATO. Sve su to važni forumi u kojima mi Evropljani blisko sarađujemo, i van granica EU. Ono što nedostaje je redovna razmjena mišljenja na političkom nivou, dakle jedno tijelo, u kome bi mi šefovi država i vlada Evropske unije zajedno s našim evropskim partnerima jednom ili dva puta godišnje raspravljali o ključnim temama koje se tiču našeg kontinenta u cjelini: o bezbjednosti, energiji, klimi ili o konektivitetu.

Takav savez – i to mi je važno naglasiti – ne predstavlja alternativu predstojećem proširenju EU, jer smo u obvezi da održimo riječ koju smo prije skoro 20 godina dali našim kandidatima za pristupanje EU, zemljama Zapadnog Balkana – i te riječi treba pretvoriti u djela.

S pravom su posljednjih godina neki tražili jaču, suvereniju, geopolitičku Evropsku uniju, uniju koja je svjesna svog mjesta u povijesti i geografiji na ovom kontinentu i koja snažno i odlučno djeluje na globalnom planu. Historijske odluke tokom posljednjih mjeseci su nas približile tom cilju. Sa do sada neviđenom odlučnošću i brzinom smo usvojili sankcije protiv Rusije na čelu sa Putinom. Bez dotad uobičajenih kontroverznih rasprava prihvatili smo milione ljudi, žena i djece iz Ukrajine koji su tražili utočište kod nas. Upravo Češka Republika i druge države srednje Evrope su pokazale da imaju veliko srce i da su izuzetno solidarne. Time zaslužuju moje duboko poštovanje.

I u drugom kontekstu smo pojmu solidarnost dodali novu dimenziju. Bliže sarađujemo po pitanju snabdijevanja energentima. Prije nekoliko sedmica smo donijeli odluku o smanjenju potrošnje gasa na evropskom nivou. I jedno i drugo je ključno imajući u vidu zimu koja je pred nama, i upravo je Njemačka izuzetno zahvalna za tu solidarnost.

Svi vi znate s kojom odlučnošću Njemačka radi na smanjenju svoje zavisnosti od ruskih energenata. Uspostavljamo alternativne kapacitete za uvoz tečnog gasa ili nafte, činimo to na solidaran način, uzimajući u obzir i potrebe kontinentalnih zemalja kao što je Češka Republika. To sam obećao premijeru Fijali za vrijeme njegove posjete Berlinu u maju ove godine, i tu solidarnost ćemo sasvim izvjesno još jednom potvrditi i tokom našeg današnjeg susreta.

Jer će pritisak promjena na nas Evropljane biti sve veći i veći, i to nezavisno od rata Rusije i njegovih posljedica. U svijetu od osam, odnosno uskoro čak deset milijardi ljudi svaka od naših nacionalnih država u Evropi je, pojedinačno posmatrana, premala da nameće svoje interese i vrijednosti. Tim važnije je za nas stvoriti Evropsku uniju koja djeluje jednim glasom.

Utoliko su važniji jaki partneri, u prvoj liniji Sjedinjene Američke Države. Velika je sreća za sve nas što u Bijeloj kući sjedi predsjednik Bajden koji je od glave do pete transatlantičar. Bili smo posljednjih mjeseci svjedoci nemjerljive vrijednosti koju ima transatlantsko partnerstvo. NATO je ovih dana složniji nego ikad, političke odluke donosimo kao ravnopravni partneri u transatlantskom savezu. Međutim, pored svega što je predsjednik Bajden učinio za naše partnerstvo, svjesni smo da će se pogled Vašingtona ubuduće više usmjeravati na takmičenje sa Kinom i sa zemljama Azijsko-Tihookeanskog regiona. To će važiti i za buduće američke vlade, možda čak  i u većoj mjeri nego do sada.

U multipolarnom svijetu, a svijet 21. vijeka to jeste, nije dovoljno njegovati samo postojeća partnerstva, koliko god da su dragocjena. Uspostavićemo nova partnerstva, u Aziji, Africi i Južnoj Americi. Politička i ekonomska diverzifikacija – to je uostalom i dio odgovora na pitanje kako ćemo se odnositi prema globalnom akteru Kini i kako ćemo iskoristiti trostruki odnos kao partneri, konkurenti i suparnici.

Drugi dio odgovora glasi: Moramo mnogo više isticati težinu ujedinjene Evrope. Ujedinjeni imamo najbolje šanse kreirati i usmjeravati 21. vijek u našem, evropskom duhu – kao Evropska unija od 27, 30 ili 36 država sa tada više od 500 miliona slobodnih i ravnopravnih građana, sa najvećim tržištem svijeta, sa istaknutim istraživačkim ustanovama, inovacijama i inovativnim kompanijama, sa stabilnim demokratijama, sa socijalnom sigurnošću i javnom infrastrukturom kojoj nema premca u svijetu. To je cilj koji vidim kad govorim o geopolitičkoj Evropi.

Iskustvo proteklih mjeseci upravo svjedoči o tome: Blokade se mogu prevazići. Pravila u evropskom poretku se daju izmijeniti, ako treba i u hitnom postupku. Čak i osnivački ugovori EU nisu sveto pismo. Dođemo li zajedno do zaključka da se ti ugovori moraju izmijeniti kako bi Evropa napredovala, onda to treba učiniti.

Međutim, apstraktne diskusije o tome ničemu ne vode. Mnogo je važnije pogledati šta treba izmijeniti, kako bismo onda odlučili, kako ćemo tome pristupati. „Form follows function“ – forma prati funkciju, ovaj postulat moderne arhitekture treba pod hitno uvesti i u evropsku politiku.

Da je na Njemačkoj da iznese nove prijedloge i da se sama  pokrene, to je za mene logičan zaključak. To je dodatan razlog zbog čega sam danas ovdje, u prijestonici zemlje koja predsjedava Evropskom unijom, dakle da vama i našim prijateljima u Evropi predstavim neke svoje ideje o budućnosti naše Unije. Naglašavam da su to ideje, ponuda, podsticaj na razmišljanje, nikako gotova rješenja po njemačkoj recepturi.

Po mom ubjeđenju odgovornost Njemačke za Evropu se sastoji u tome da zajedno sa zemljama u našem okruženju izradimo rješenja, a potom zajedno donesemo odluku. Moj cilj nije Evropska unija ekskluzivnih klubova ili direktorata, već ravnopravnih članica.

Tu posebno naglašavam: Od daljnjeg proširenja EU prema Istoku koristi ćemo imati mi svi. Njemačka kao zemlja u samom središtu kontinenta učiniće sve kako bi spojila Istok i Zapad, Sjever i Jug Evrope.

U tom duhu vas molim da protumačite ove četiri ideje koje slijede.

Kao prvo: Zalažem se za proširenje Evropske unije za države Zapadnog Balkana, za Ukrajinu, za Moldaviju i u perspektivi i za Gruziju.

Međutim, Evropska unija koju će činiti 30 ili 36 država, bitno se razlikuje od današnje unije. To je sasvim očigledno. Parafrazirajući riječi historičara Karla Šlegela moglo bi se reći da se centar Evrope pomjera ka istoku. U toj proširenoj uniji će biti većih razlika među članicama u pogledu političkih interesa, ekonomske snage ili sistema socijalnog zbrinjavanja. Ukrajina nije Luksemburg, i Portugal ima drugačije viđenje globalnih izazova od Sjeverne Makedonije.

Ponajprije, na samim kandidatima je da ispune kriterije za pristupanje. Mi ćemo ih pri tom na najbolji način podržati. Ali moramo i Evropsku uniju spremiti za tu veliku rundu proširenja. To će zahtijevati vremena, i zato treba sada početi. Uostalom, i u dosadašnjim rundama proširenja su reforme u zemljama kandidatima bile praćene institucionalnim reformama unutar Evropske unije. Tako će biti i ovog puta.

Ne možemo izbjeći tu diskusiju – bar ne, ako ozbiljno želimo ponuditi tu perspektivu pristupanja. A obvezni smo da se držimo datih obećanja za pristupanje. Samo na taj način ćemo postići stabilnost na našem kontinentu. Hajde, dakle, da govorimo o reformama.

U Vijeću Evropske unije, na nivou ministara, neophodan je brz i pragmatičan pristup rješavanju otvorenih pitanja. To treba obezbijediti i ubuduće. Međutim, tamo gdje je danas potrebna jednoglasnost, pristupanjem novih članica raste i rizik da će jedna zemlja svojim vetom blokirati ostale članice. Ko ne vjeruje u to, negira evropsku realnost.

Stoga sam predložio da u vanjskoj politici, a takođe i u drugim oblastima, kao što je porezna politika, korak po korak pređemo na princip većinskog odlučivanja, znajući da bi to imalo posljedice i po Njemačku. Moramo biti svjesni činjenice da dalje pridržavanje principa jednoglasnog odlučivanja funkcionira jedino kad pritisak za djelovanje nije jak. No, to nije više slučaj, najkasnije nakon ove historijske cezure.

Uostalom, alternativa principu većinskog odlučivanja nije status kvo, već napredovanje u sve izdiferenciranijim grupama, odnosno gomila kontradiktornih pravila i sve teže primjenjivih opcija za priključivanje nekoj odluci ili odbijanje odluke. To se ne bi moglo nazvati diferenciranom integracijom, već nepreglednim i nekontrolisanim rastom i pozivom svima koji se već klade na propast ujedinjene geopolitičke Evrope i kojima je cilj da jedni druge nadigravamo. To nikako ne želim!

Čujem povremeno kritiku zbog svog zalaganja za princip većinskog odlučivanja i potpuno razumijem zabrinutost, prije svega manjih članica. Smatram da i ubuduće mora da se čuje glas svake zemlje – sve ostalo bi bila izdaja evropske ideje. I baš zato što vrlo ozbiljno shvatam tu zabrinutost, ja vas pozivam: Hajde da zajedno tragamo za kompromisima! Po mom mišljenju, mogli bismo započeti sa primjenom principa većinskog odlučivanja kod pitanja kod kojih je posebno važno da govorimo jednim glasom, kao što je politika sankcija, na primjer, ili po pitanjima ljudskih prava. Takođe se zalažem da se pokaže hrabrost za konstruktivnu suzdržanost. Smatram da je to dužnost nas Nijemaca i svih onih koji su naklonjeni principu većinskog odlučivanja. Što više bude onih koji će se priključiti toj ideji, to brže ćemo stvoriti geopolitičku Evropu koja je sposoban akter u svjetskoj politici.

Reforme neće zaobići ni Evropski parlament. S razlogom je u osnivačkim ugovorima naveden maksimalan broj od 751 zastupnika. Međutim, taj broj će pristupanjem novih zemalja porasti, najkasnije onda kada broj zastupničkih mjesta u parlamentu prosto povećamo za onoliko mjesta na koliko nove članice imaju pravo, u skladu sa dosadašnjim pravilima. Ako ne želimo da Evropski parlament bude prenatrpan, onda moramo naći novu ravnotežu u pogledu sastava, i to vodeći računa o demokratskom principu, pri kojem svaki glas birača otprilike ima istu težinu.

O pronalaženju prave ravnoteže između prava na zastupanje i funkcionisanja govori se i u Evropskoj komisiji. Komisiji koju čini 30 ili 36 komesara prijeti paraliza. Ako se uz to još pridržavamo pravila da će svaki komesar biti nadležan za određenu političku oblast, onda to dovodi do kafkijanskih situacija, da navedem ime još jednog velikana ovog grada.

S druge strane mi je potpuno jasno koliko je članicama stalo do toga da sa „svojim“ komesarom budu zastupljeni u Briselu. To je i važno jer pokazuje da svi mi u Briselu sjedimo za istim stolom. I svi zajedno odlučujemo. Stoga ne želim dirati načelo „Po jedan komesar za svaku članicu.“ Međutim, šta se protivi tome da dva člana Komisije budu nadležna za isti Generalni direktorat? To je princip koji se iz dana u dan primjenjuje u upravnim odborima poduzeća. Čak i u vladama nekih od država članica se tako radi, kako kad je u pitanju zastupanje u svijetu, tako i u raspodjeli nadležnosti za rješavanje unutrašnjih pitanja.

Dajte, dakle, da tragamo za takvim kompromisima – za Evropu koja je sposobna da funkcionira!

Druga ideja koju želim da podijelim sa vama usko je povezana sa pojmom o kojem smo proteklih godina u više navrata vodili diskusije: evropski suverenitet.

Pri tom, neću ulaziti u semantičko tumačenje. U suštini evropski suverenitet znači da u svim oblastima budemo samostalniji, da za svoju bezbjednost preuzmemo više odgovornosti, i da još intenzivnije sarađujemo i da se držimo jedni drugih kako bismo zastupali svoje vrijednosti i interese u svijetu.

Na to nas ne primorava samo napad Rusije na evropski mirovni poredak. Već sam spomenuo zavisničke odnose u kojima se nalazimo. Ruski izvoz energije je samo jedan, doduše ilustrativan primjer, ali nije jedini. Kad pogledamo deficite u lancima isporuke poluprovodnika, jasno nam je da moramo što prije okončati takve jednostrane zavisnosti!

Evropa je svoj prosperitet stekla zahvaljujući trgovini. Tu oblast ne smijemo prepustiti drugima. Zato su nam potrebni dodatni, održivi sporazumi o slobodnoj trgovini i potrebna nam je i ambiciozna trgovinska strategija.

Kad govorimo o snabdijevanju sirovinama ili rijetkim metalima, onda često mislimo na nalazišta u zemljama koje su daleko od Evrope: Međutim, pri tome često zanemarujemo jednu bitnu stvar: Veliki dio litijuma, kobalta, magnezijuma ili nikla, sirovine za kojima vapi naša ekonomija, odavno se nalazi i kod nas, u Evropi. U svakom mobilnom telefonu, u svakoj automobilskoj bateriji se nalaze vrijedne sirovine. Kad, dakle, govorimo o ekonomskom suverenitetu, onda bi trebalo govoriti o većoj eksploataciji tog potencijala. Tehnologije već danas postoje. Ono što nam treba su zajednički standardi za prelazak na pravu evropsku cirkularnu ekonomiju – ja to zovem strateškom obnovom našeg zajedničkog tržišta.

Ekonomska nezavisnost nije isto što i autarkija. To nikako ne može biti cilj Evrope koja je odvajkada profitirala od otvorenih tržišta i slobodne trgovine, i to do dan danas. Potreban nam je međutim „plan za igru“, neka strategija „Proizvedeno u Evropi 2030“.

Za mene to znači: Tamo gdje Evropa kaska u poređenju sa Silikonskom dolinom, Šenzenom, Singapurom ili Tokijom, tu se želimo  ponovo vratiti na vrh ljestvice.

Što se tiče čipova i poluprovodnika koji su toliko bitni za našu industriju, već smo napravili veliki iskorak, zahvaljujući pravom evropskom ulaganju napora. Nedavno je Intel, na primjer, najavio investicije od više milijardi u Francuskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Irskoj, Italiji i Španjolskoj – to je gigantski iskorak ka novoj generaciji „Mikročipova proizvedenih u Evropi“. I to je tek početak: Zajedno sa kompanijama kao što su Infineon, Boš, NXP ili GlobalFoundries radimo na projektima putem kojih će Evropa zauzeti svoje mjesto na samom vrhu tehnološkog napretka u svijetu.

Naš cilj se naime neće ograničiti na to da u Evropi proizvodimo robu koja se već proizvodi na drugim mjestima u svijetu. Ja želim da Evropa bude pionir u proizvodnji ključnih tehnologija.

Kad uzmemo mobilnost budućnosti: Podaci će igrati odlučujuću ulogu – za vožnju autonomnim vozilima, za spajanje raznih prijevoznih sredstava ili za pametno upravljanje saobraćajem. Stoga treba što prije uspostaviti jedinstven, prekogranični evropski prostor za podatke za mobilnost. Uvođenjem jedinstvenog prostora za podatke za mobilnost u Njemačkoj učinili smo prvi korak. Hajde da ga povežemo sa cijelom Evropom! On je otvoren za sve koji žele nešto pokrenuti. Tako možemo postati globalni predvodnici.

Govorimo li o digitalizaciji, moramo razmišljati u velikim dimenzijama i uključiti i svemir, jer u digitalno doba suverenitet zavisi i od naših kapaciteta u svemiru. Nezavistan pristup univerzumu, moderni sateliti i megakonstelacije – sve to bitno je ne samo za našu bezbjednost, već i za ekologiju, za poljoprivredu i na kraju krajeva i za digitalizaciju, da ne pominjem širokopojasnu mrežu širom Evrope.Sve veću ulogu pri tome imaju komercijalni akteri i startapovi – to vidimo na primjeru SAD. Za jaku, konkurentnu evropsku astronautiku neophodno je da pored etabliranih aktera podstičemo razvoj takvih inovativnih kompanija. Samo na taj način imamo šansu da će sljedeća firma poput SpaceX, biti iz Evrope.

Na koncu, naš cilj da kao Evropska unija do 2050. godine postanemo klimatski neutralni nudi veliku priliku: Naime, možemo postati „first mover“ na ovom polju koje je odlučujuće za budućnost čovječanstva. A to će nam uspjeti ako ovdje, kod nas u Evropi, razvijemo i plasiramo na tržište one tehnologije koje su tražene i koje se koriste u cijelom svijetu.  

Što se tiče snabdijevanja električnom energijom, moja ideja je uspostavljanje mrežne i skladišne infrastrukture za pravo zajedničko energetsko tržište koje će Evropu snabdijevati hidroenergijom sa sjevera, vjetroenergijom sa obala i solarnom energijom sa juga, i to pouzdano i zimi i ljeti.

Moja ideja je da uspostavimo evropsku mrežu za proizvodnju vodonika koja će spojiti proizvođače i potrošače i izazvati pravi evropski elektrolitski bum. Jer je vodonik bitan preduslov da industrija postane klimatski neutralna.

Moja ideja je da u svakoj od naših zemalja uspostavimo što veću mrežu stanica za napajanje, kako za električne automobile tako i za kamione.

Moja ideja su investicije u novo, klimatski neutralno gorivo za zračni promet, uz prateću infrastrukturu, na primjer na aerodromima, da cilj klimatski neutralnog zračnog prometa ne bi bio samo san, već realnost, i to na inicijativu Evrope.

Ta ekološka i digitalna transformacija naše ekonkomije zahtijeva obimna, privatna ulaganja. Osnov za to jeste jako, likvidno evropsko tržište kapitala i stabilan finansijski sistem. Prema tome, unija tržišta kapitala i banaka ključna je za naš prosperitet u budućnosti.

Poštovane dame i gospodo,
sve su to koraci ka evropskom suverenitetu.

Dozvolite da spomenem još jedan aspekt, jer ima veliku ulogu u kontekstu suvereniteta, imajući u vidu rat na istoku Evrope. Nama je u Evropi potrebna bolja koordinacija naših odbrambenih aktivnosti.

U EU postoji gomila različitih sistema naoružanja, za razliku od SAD. To je neefikasno, jer svoje vojnike moramo obučavati na različitim sistemima, a i održavanje i popravka su skuplji i zahtijevaju velike resurse.

Nakon nekoordiniranog smanjivanja evropskih vojski i budžeta za odbranu treba sada da uslijedi koordinirano uspostavljanje evropskih kompetencija. Pored zajedničke proizvodnje i nabavke neophodno je da naše kompanije intenziviraju saradnju u projektima naoružanja. Neminovno za to jeste još neposrednije usklađivanje stavova na evropskom nivou.

Zato je krajnje vrijeme da se u Briselu redovno sastaju ne samo ministri poljoprivrede i ekologije, već nam u ovim vremenima treba i posebno vijeće ministara odbrane.

U cilju vrlo praktičnog poboljšanja saradnje naših vojski, već sada imamo na raspolaganju nekolicinu alata. Pored Evropske odbrambene agencije i Evropskog odbrambenog fonda, mislim prije svega na kooperaciju koja se već prakticira u organizaciji upravljanja zajedničkim projektima naoružanja. Onako kako je svojevremeno naših sedam država krenulo sa otvorenim granicama u Šengenskom prostoru, takva jedna organizacija može postati klica za uspostavljanje zajedničkog sistema odbrane i naoružavanja u Evropi.

U tu svrhu ćemo svi mi preispitati ograničenja i regulativu koje postoje na nacionalnom nivou, na primjer u pogledu korištenja i izvoza zajednički proizvedenih sistema. To moramo omogućiti – u interesu naše bezbjednosti i našeg suvereniteta koji, na kraju, i zavise od evropskih sposobnosti naoružanja.

NATO ostaje garant naše bezbjednosti. Međutim, složićete se da svako poboljšanje, svako objedinjavanje evropskih odbrambenih struktura u okviru Evropske unije jača NATO.

Dešavanja u Afganistanu prošlog ljeta trebaju nama služiti kao povod da izvučemo pouke. Evropska unija mora ubuduće biti u stanju da brzo i efikasno reagira. Zato će Njemačka zajedno sa drugim partnerima u EU obezbijediti da  planirana Jedinica za brze intervencije Evropske unije 2025. godine budei spremna za akcije i da Njemačka stavi na raspolaganje srž ove interventne jedinice. Za to je potrebno jasno vodstvo. Neophodno je finansijski, kadrovski i tehnički opremiti stalnu operativnu komandu Evropske unije, a dugoročno i pravi Glavni štab Evropske unije. Njemačka će biti na nivou ovog zadatka kad 2025. godine preuzmemo komandu nad interventnom jedinicom.

Na kraju, upravo u ovakvim kriznim vremenima, i procese donošenja političkih odluka moramo učiniti fleksibilnijim. To za mene znači da maksimalno iskoristimo manevarski prostor koji već postoji u ugovorima EU. I naravno, to takođe i izričito znači da još više iskoristimo mogućnost da misije povjerimo grupi članica koja je za njih spremna, kao tzv. koalicija odlučnih. To se zove podjela posla na nivou EU.

Već je donijeta odluka da će Njemačka pružati podršku Litvaniji sa brzom interventnom brigadom, a takođe i NATO-u s dodatnim snagama. Slovačkoj, između ostalog, pomažemo u odbrani zračnog prostora. Češkoj Republici i drugim zemljama ćemo isporučiti tenkove iz njemačke proizvodnje kao kompenzaciju za isporuku sovjetskih tenkova iz njihovih sastava Ukrajini. Istovremeno smo dogovorili da će naše oružane snage intenzivirati svoju saradnju. I iznos od 100 milijardi eura kojima će Njemačka tokom narednih godina modernizirati svoju vojsku doprinos je jačanju evropske i transatlantske bezbjednosti.

Imamo u Evropi značajnu potrebu za nadoknađivanjem u odbrani od vazdušnih napada i prijetnji iz svemira. Zato ćemo narednih godina u značajnoj mjeri investirati u svoju zračnu odbranu. Sve te kompetencije će biti na raspolaganju i u okviru NATO saveza. Istovremeno će Njemačka tu buduću zračnu odbranu od samog početka otvoriti i za zemlje u našem evropskom okruženju, ukoliko one to žele, na primjer za Poljsku, za baltičke države, Holandiju, Češku, Slovačku ili za naše skandinavske partnere. Zajednički izgrađeni sistem zračne odbrane u Evropi ne samo da manje košta i da je efikasniji, za razliku od nacionalnih vrlo skupih i složenih sistema vazdušne odbrane svake zemlje ponaosob, on, pored toga, cijeloj Evropi pruža dodatnu sigurnost i bio bi ilustrativan primjer za našu ideju o jačanju evropskog stuba NATO-a.

A i treći veliki zadatak za djelovanje koji vidim za Evropu slijedi iz historijske cezure, a ima mnogo dalekosežnije reperkusije. Rusija pod Putinom na dogledno vrijeme vidi Evropsku uniju kao svog protivnika. Putin će iskoristiti svaku nesuglasicu među nama, svaku slabost. Drugi autokrati slijede njegov primjer. Sjetite se samo kako je bjeloruski diktator Lukašenko prošle godine pokušao da vrši politički pritisak na nas koristeći vrlo žalosnu situaciju hiljada izbjeglica i migranata sa Bliskog istoka. Ali i Kina i druge zemlje koriste tu slabu stranu koju mi Evropljani pružamo, kad nismo složni.

Zaključak za Evropu se možda da sažeti sljedećim riječima: Moramo zbijati redove, prevazići stare konflikte i naći nova rješenja. To zvuči kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, međutim, to zahtijeva mnogo truda. Uzmimo samo dvije oblasti koje su proteklih godina izazvale najveće tenzije među članicama, a to su migraciona i finansijska politika.

Činjenica da možemo ići korak dalje u migracionoj politici, potvrdila se nakon ruskog napada na Ukrajinu. Evropska unija je po prvi put aktivirala direktivu za privremenu zaštitu. Taj poprilično birokratski pojam omogućuje milionima Ukrajinaca normalan život daleko od domovine, brzo i nebirokratsko izdavanje dozvola za boravak, mogućnost zapošljavanja ili nastavak školovanja odn. studija na univerzitetu kao što je ovaj.

I ubuduće će ljudi dolaziti u Evropu, bilo da traže zaštitu od rata i progona, bilo da traže posao ili bolji život. Za milione ljudi širom svijeta Evropa ostaje destinacija snova, mjesto gdje žele živjeti. To je s jedne strane jedinstven dokaz privlačnosti našeg kontinenta, a s druge strane i realnost s kojom se mi Evropljani moramo suočiti. To znači da unaprijed analiziramo potencijalne migracione tokove, umjesto da samo reagiramo na krize. To, takođe, znači da smanjujemo nezakonitu migraciju i da ujedno omogućujemo legalnu migraciju, jer nam je potrebna imigracija. Svjedoci smo ovih dana da nam svugdje nedostaje kvalifikovana radna snaga, na aerodromima, u našim bolnicama i u mnogim poduzećima. 

Dozvolite da navedem neke ključne tačke.
Kao prvo: Potrebno nam je više obavezujućih partnerstava sa zemljama porijekla i tranzita, kao sa ravnopravnim partnerima. Ako doseljenicima pružimo više mogućnosti zakonitog zapošljavanja, onda zauzvrat od zemalja porijekla možemo očekivati više spremnosti da prihvate svoje građane koji nisu stekli pravo boravka.

Kao drugo: Migraciona politika može funkcionisati jedino ako uključuje i zaštitu vanjskih granica koja je efikasna i u skladu sa našim standardima pravne države. Šengenski prostor, taj prostor bez granica za putovanja, život i rad, održiv je samo ako ima tu zaštitu. Šengenski prostor je jedna od najvećih tekovina Evropske unije. Naša je obveza da ga zaštitimo i proširimo. To, takođe, zahtijeva zatvaranje postojećih rupa. Hrvatska, Rumunija i Bugarska ispunjavaju sve tehničke uslove za punopravno članstvo. Založiću se da one postanu punopravne članice.

Kao treće: Evropa mora uspostaviti reguliran sistem pravnih procedura za odobravanje azila koji je solidaran i i otporan na krize.Naša je obaveza da ponudimo sigurno utočište svim ljudima kojima je potrebna zaštita.Tokom francuskog predsjedavanja proteklih mjeseci usaglasili smo nacrt postepenog pristupa koji sada treba proći Evropski parlament. Češka kao predsjedavajuća Vijećem EU može se pouzdati u našu punu podršku za predstojeće rasprave u parlamentu.

Na kraju, onima koji su legalno našli utočište u EU, treba mnogo ranije nego do sada otvoriti mogućnost osnivanja radnog odnosa u drugoj članici EU, kako bi se oni sa svojim mogućnostima stavili na raspolaganje tamo gdje postoji potražnja za njima. S druge strane, nismo ni naivni. U obvezi smo spriječiti zloupotrebu prava na azil, kad, na primjer, ne postoji volja za zapošljavanjem. Ako u tome uspijemo, onda slobodno kretanje neće voditi do preopterećenja naših sistema socijalnog zbrinjavanja. Samim tim na duže staze obezbjeđujemo visoki stepen prihvaćenosti velike slobode koju pruža Evropa.

Poštovane dame i gospodo, oblast koja je, pored migracione politike, proteklih godina ponajviše bila kamen spoticanja među nama Evropljanima, jeste fiskalna politika. Međutim, historijski program obnove koji je donesen za vrijeme krize izazvane koronavirusom predstavlja prekretnicu. Po prvi put smo dali zajednički evropski odgovor i podržali investicione programe i reforme na nacionalnom nivou sredstvima iz budžeta Evropske unije. Složili smo se oko zajedničkih investicija u cilju jačanja naših nacionalnih ekonomija. To nam uostalom pomaže i u rješavanju ove aktuelne krize.

Ideologija je prepustila prostor pragmatizmu. To nam treba  biti smjernica i po okončanju krize izazvane koronavirusom kad je u pitanju unapređenje naših zajedničkih pravila. Činjenica jeste da su za zajednički valutni prostor potrebna zajednička pravila kojih će se svi pridržavati i koja će se po potrebi i revidirati. Tako se stiče povjerenje i otvara put za solidarnost u kriznim vremenima.

Nesporno je da su krize proteklih godina u svim EU članicama dovele do povećanja zaduženosti. Stoga se moramo dogovoriti kako da smanjimo velike dugove. Taj sporazum mora biti obvezujući, da omogući rast i da bude politički prihvatljiv. A ujedno mora svim EU članicama pružiti priliku za transformaciju nacionalnih ekonomija kroz investicije.

Početkom mjeseca smo mi kao njemačka vlada iznijeli svoje prijedloge za unapređenje evropskih pravila zaduživanja. Vodili smo se istom logikom. Želimo otvoreno razgovarati sa svim našim evropskim partnerima, nepristrasno, bez držanja lekcija, bez svaljivanja krivice. Želimo zajedno da diskutiramo o tome kako poslije ove historijske cezure može izgledati održiv sistem pravila. To je fundamentalna stvar. Radi se o tome da građanima pokažemo da je naša valuta zaštićena i ireverzibilna, da i u kriznim vremenima, mogu imati povjerenja u svoju državu i u Evropsku uniju.

Jedan od najboljih primjera kako nam je to ranijih godina polazilo za rukom jeste evropski SURE program. Uveli smo ga za vrijeme korona krize, kako bismo omogućili skraćeni rad. Koristi od toga je imalo preko 30 miliona građana širom Evropske unije, odnosno svaki sedmi radnik koji bi inače izgubio svoj posao. Usput smo kroz ove mjere uspjeli na nivou Evrope uvesti model skraćenog rada na teritoriji cijele Evropske unije. Kao rezultat, u cijeloj Evropi tržište rada je postalo otpornije, a poduzeća zdravija. To su, po mom viđenju, pragmatična rješenja i za budućnost.

Prekretnica za evropsku politiku mora značiti da gradimo mostove, a ne da širimo jazove. Građani od Evropske unije očekuju da drži datu riječ. Rezultat Konferencije o budućnosti Evrope je to nedvosmisleno potvrdio. Građani od Evropske unije očekuju sasvim konkretne mjere, na primjer bržu implementaciju mjera za zaštitu klime, zdrave namirnice, održive lance snabdijevanja ili bolju zaštitu radnika. Drugim riječima, oni očekuju „solidarnost na djelu“ o kojoj je bilo riječi već u Šumanovoj deklaraciji iz 1950. godine. Na nama je da tu solidarnost na djelu stalno iznova pokazujemo i da je prilagodimo izazovima današnjice.

U decenijama osnivanja ujedinjene Evrope to je prije svega značilo da kroz što veću ekonomsku saradnju onemogućimo da izbije rat između članica. Historijska je zasluga Evropske unije što je uspjela u tome. U međuvremenu se ovaj mirovni projekat pretvorio u projekat slobode i pravde koji se sprovodi širom Evrope. Zaslugu za to imaju zemlje koje su se tek kasnije pridružile našoj zajednici - Španjolska, Grčka i Portugal koje su se nakon decenija diktature okrenule Evropi slobode i demokratije, a kasnije i građani srednje i istočne Evrope koji su svojom borbom za slobodu, ljudska prava i pravdu prevazišli Hladni rat. Među njima je bio i veliki broj hrabrih studenata ovog univerziteta koji su te tmurne večeri u novembru 1989. godine tako glasno tražili slobodu da se ovaj protest pretvorio u revoluciju. Ta Plišana revolucija je za Evropu bila prava sreća.

Mir i sloboda, demokratija i vladavina prava, ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, te vrijednosti Evropske unije su naša baština koju smo zajedno stvorili. Upravo sada, kada smo svjedoci da su na istoku našeg kontinenta sloboda, pluralizam i demokratija opet ugroženi, na poseban način osjećamo tu jaku vezu.

„Države se održavaju na osnovu ideala na kojima počivaju“, izjavio je svojevremeno jedan od najpoznatijih profesora ovog univerziteta, Tomaš Masarik, koji će kasnije postati predsjednik Čehoslovačke. Ta rečenica važi za države, međutim ona važi i za zajednicu vrijednosti kakva je Evropska unija. Baš zato što su vrijednosti suštinski važne za njen opstanak, tiče se svih nas, kada se te vrijednosti narušavaju, van Evrope, ali još više u njoj samoj. To je četvrta ideja koju danas želim podijeliti s vama.

Stoga nas zabrinjava kad se usred Evrope govori o neliberalnoj demokratiji, kao da to nije kontradiktornost samo po sebi. Zato ne možemo da prihvatimo narušavanje principa vladavine prava i gašenje demokratske kontrole. I da ne bih bio pogrešno shvaćen: Nulta tolerancija prema rasizmu i antisemitizmu u Evropi! Stoga podržavamo Komisiju u njenom zalaganju za vladavinu prava. A i Evropski parlament toj temi posvećuje veliku pažnju i veoma sam zahvalan na tome.

Ne treba ni zazirati od toga da koristimo sve mogućnosti koje su nam na raspolaganju da smanjimo deficite. Ankete potvrđuju da svugdje, uostalom i u Mađarskoj i u Poljskoj, postoji velika većina građana koji čak žele da se Evropska unija u njihovim zemljama još više zalaže za slobodu i demokratiju. Jedna od tih mogućnosti je evropski mehanizam za zaštitu vladavine prava u skladu sa članom 7. I po tom pitanju treba učiniti sve da onemogućimo svaku blokadu. Takođe smatram da je mudro dosljedno vezivati isplatu sredstava iz fondova za poštovanje standarda vladavine prava, kao što to već radimo kad je u pitanju višegodišnji finansijski okvir za period 2021-2027. godine i Fond za obnovu poslije korona krize. Na kraju, predlažem i da Komisiji otvorimo nove puteve da pokrene postupak zbog kršenja ugovora EU i u slučaju kada se krši ono što čini srž naše zajednice, dakle kad se krše naše temeljne vrijednosti koje su utvrđene Ugovorom o EU – ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokratija, ravnopravnost, vladavina prava i očuvanje ljudskih prava.

Istovremeno želim da oko vladavine prava ne vodimo sporove pred sudom, jer nam je, pored svih procedura i sankcija, prije svega neophodno da se na političkom nivou vodi otvoren dijalog o deficitima koji svakako postoje u svim zemljama. Izvještaj Komisije o vladavini prava sa specifičnim preporukama za svaku zemlju predstavlja dobar osnov za to. Implementaciju tih preporuka ćemo pomno pratiti na političkom nivou i uraditi svoj domaći zadatak. Jer vladavina prava je temeljna vrijednost koja treba ujediniti našu uniju. To je važnije nego ikada, pogotovo u ovim vremenima kada autokratija stvara izazove za naše demokratije.

Poštovane dame i gospodo, već sam spomenuo hrabre studente ovog univerziteta koji su 17. novembra 1989. uveče pokrenuli Plišanu revoluciju. Na to podsjeća mala bronzana plaketa na univerzitetskom kampusu u Albertovoj ulici, tamo gdje su započeli svoj protest. Dvije su rečenice napisane i nadam se da ih donekle tačno izgovaram: Kdy – když ne teđ? Kdo – když ne my? – U prevodu: Kad, ako ne sad? Ko, ako ne mi? – Ovim rečenicama se sa ovog mjesta, iz Praga, obraćam svim Evropljanima, onima koji već žive u Evropskoj uniji i onima koji će se, nadajmo se, uskoro priključiti, obraćam se političkim liderima, mojim kolegama i koleginicama s kojima se svaki dan iznova borimo za rješenja, u Briselu, Strazburu ili u našim prijestonicama. U pitanju je naša budućnost koja se zove Evropa. Ta Evropa se ovih dana, kao nikad prije, suočava sa ogromnim izazovima.

Kada, ako ne sada, u trenutku kad Rusija pokušava da pomjeri granicu između slobode i autokratije, da postavimo kamen temeljac za proširenu uniju slobode, sigurnosti i demokratije? Kada, ako ne sada, da uspostavimo suverenu Evropu koja će braniti svoje mjesto u multipolarnom svijetu? Kada, ako ne sada, da prevaziđemo razlike koje su nas godinama paralizirale i dijelile? Ko bi, ako ne mi, mogao štititi i braniti evropske vrijednosti, unutar Unije i van njenih granica?

Naša budućnost je Evropa, a ta budućnost je u našim rukama.

Zahvaljujem na pažnji.